-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 59, lipanj 2013. :: Predstavljamo


Knjižnica i književno svratište Zvona i nari u Ližnjanu

istražile i četveroručno napisale Nives Franić i Tea Čonč

 

Čovjek ono što želi može napraviti gdje god se nalazio.

 

Knjižnicu i književno svratište Zvona i nari u Ližnjanu kod Pule osnovali su na ljeto 2011. godine Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, spisateljski i bračni par te američki studenti književne teorije, koji su se nakon povratka u Hrvatsku željeli umrežiti s kolegama piscima i svima onima koji žive od knjige i za knjigu. Tragom te ideje odlučili su urediti svoje imanje i ljudima od knjige ponuditi smještaj na određeno vrijeme te najširu moguću platformu za kulturnu suradnju i javno djelovanje, kao i interakciju sa stanovnicima Ližnjana i okolice, mjesta koje je ovime dobilo i svoju knjižnicu.

Knjižnicu i svratište, odnosno njihove vlasnike i utemeljitelje, Nataliju i Ognjena, posjetili smo krajem travnja 2013. godine kako bismo ih predstavili čitateljima Novosti. Nakon početnih orijentacijskih problema, koje su nam prouzročile stranputaste ližnjanske ulice, pronašle smo njihov rajski vrt u kojemu pored jabuka rastu masline, kruške, šljive, višnje, trešnje, mandarine, marelice, breskve i, jasno, nari.

Cijelo je popodne ončas proletjelo u razgovoru o različitim temama, od financijske održivosti projekta preko karakteristika knjižničnog fonda koji posjeduju i knjižnice kakvom žele biti pa sve do njihovih kreativnih ideja, načina pisanja i stavova o književnosti i umjetnosti uopće.

 

Od Zimmerfreia...

Iako ih je kuća ispred koje smo sjedili i razgovarali školovala u Americi, zahvaljujući nepogrešivoj turističkoj oplodnji, Ognjen i Natalija nisu željeli biografiju svojeg imanja u Ližnjanu svesti samo na priču iz turističkog letka niti sebe na turističke djelatnike (tim više što ni bavljenje turizmom nije donosilo egzistencijalni mir pa, rekoše, ako se oko nečega mora brinuti, bolje je brinuti se oko onoga što im je istinski važno). Razlog je, naravno, bio puno dublja i žilavija potreba za pisanjem i stvaranjem koja se nije mogla ostvarivati uz turističke zahtjeve.

Ta potreba svoje podrijetlo vuče još iz sredine 1990-ih godina kada su oboje bili suradnici studentskog književnog lista Homo volans i tako se upoznali. Ubrzo su počeli pisati skupa i istovremeno učiti o suradničkom autorstvu – i teorijski i praktično. Nakon dvije objavljene knjige u Hrvatskoj, krenuli su na studij u SAD gdje su doktorirali (treba li napomenuti – četveroručno!) na teoriji suradničkog autorstva.

U ljeto 2003. godine objavili smo u Hrvatskoj roman Gdje se noga spaja s drugom nogom. Vrlo brzo nakon toga otišli smo u Ameriku gdje smo objavili dva romana na engleskom. Očekivali smo vatromet, no Amerikancima je bilo svejedno što smo objavili ovdje, a našima što smo objavili u Americi. Poučeni tim iskustvom razdvojenosti, razjedinjenosti, sada razvijamo dijalog i potičemo otvaranje na razini našeg sela, Istre, Hrvatske, svijeta… Mnogi su tu zidovi koje treba srušiti.

Osim što su pisali, u Americi su, naravno, i radili. No, s vremenom su uvidjeli da je posao predavača kreativnog pisanja – najviše čemu se pisci u SAD-u u smislu egzistencijalne sigurnosti mogu nadati – vrlo teško dobiti, dok poučavanje studenata pisanju sastavaka na srednjoškolskoj razini nije bilo ono čemu su težili. Pritom, gdje god radili, uz američki dnevni ritam, ostajalo je vrlo malo vremena za pisanje i za obitelj. A nakon rođenja sina Ljubomira počeli su im nedostajati i djedovi i bake, a sve više i dimenzija postojanja u materinjem jeziku. Prekooceanska su iskustva, naravno, mudro arhivirali, dopuštajući da ih nauče svemu što mogu i sami u svojim projektima primijeniti i da jasnije vide „našu” situaciju.

Mi smo djeca socijalizma (rođeni 1974. i 1975.), čiji se repovi kod nas još vuku, kao i stare paradigme poslovanja. U Americi smo vidjeli kako funkcionira kapitalizam u svojem najrazrađenijem obliku. Kod nas je sva kultura državna, skoro sva, kao što je bila u socijalizmu; naslage masti iz socijalizma se još troše, osobito u nakladništvu, jer gotovo da nema knjige za koju sredstva ne dolaze iz javnih izvora financiranja. U Americi je suprotno, država daje mizerne novce; tamo sva sredstva koja dolaze za kulturne potrebe dolaze iz privatnih sredstava, od ljudi i institucija koji imaju puno novca, ali i određeni osjećaj da dio tog novca moraju vratiti zajednici. Tu osobnu odgovornost pojedinca prema zajednici treba probuditi i u Hrvatskoj jer kultura ne može opstajati na isključivo tržišnim principima, ali ni na potpunom oslanjanju na javne izvore financiranja.

Osam godina Amerike ih je poprilično umorilo; kako putovanja tako i stalno kretanje iz početka. Da završe s tom opetovanošću, vratili su se doista na svoju početnu/izvornu točku (zapravo Natalija, koja je tu odrasla) - u Ližnjan.

Kad smo se vratili, prvo što nam je falilo, bili su kontakti s kolegama i knjižnica, zato smo osnovali svratište. Sada gradimo drugačiju pripadnost, pripadanje prostoru kreacije, umjetničke korespondencije, otvaranja, umrežavanja, i kroz kulturni rad, i kroz knjižnicu i kroz pisanje.

 

... do knjižnice...

Na pitanje koje je nas knjižničarke osobito zaintrigiralo, zašto na prvome mjestu knjižnica, pa tek onda svratište, spremno odgovaraju da prvenstveno žele biti knjižnica za Ližnjan s obzirom da su jedina knjižnica u toj općini, a gravitira im oko 5 000 ljudi iz Općina Ližnjan i Medulin. Želja im je da se u njihovoj knjižnici svi osjećaju kao doma. Komoditet ove slike upotpunjuje i veliki vrt gdje se može sjesti i u miru čitati.

Otvorena u listopadu 2011. godine, a prostorno nadograđena u listopadu 2012., ova mala privatna knjižnica zapravo želi biti knjižnica za sve (i svakoga). Fizički je smještena u malu, novoizgrađenu dvoranu i u sve četiri kuće/apartmana. Svaka kuća sadrži po nekoliko knjižničnih zbirki koje su redom: zbirka dječjih knjiga, zbirka stranih književnosti, hrvatske književnosti i književnosti na hrvatskom jeziku, publicistike, filozofije, povijesti, zbirka o socijalizmu, o moru, zbirka književne teorije, povijesti umjetnosti, dramaturgije i filma. Svojevrsni polog za knjižnicu činilo je njihovih oko 2 000 knjiga, od kojih su dobar dio donijeli iz Amerike. Sada ih, zahvaljujući donacijama, imaju – 10 000! Osobito su ponosni na svoju veliku zbirku knjiga (vjerojatno najrecentniju u Hrvatskoj) iz područja teorije autorstva i teorije suradničkog autorstva. (O suradničkom autorstvu tekst je niže.).

Naše iskusno knjižničarsko oko odmah je procijenilo da se radi o biblioteci kućnoga tipa fizički raspršenoj na nekoliko mjesta, koja je, zbog predanog rada svojih vlasnika i njihovog neprestanog umrežavanja, širenja djelokruga i upoznavanja novih ljudi, narasla do veličine omanje stručne biblioteke. Unatoč tome što se fond gradi samo donacijama, priljev je vrlo velik pa se već sad osjeća potreba za sređivanjem prema načelima knjižničarske struke. Tim bi se korakom, s jedne strane, omogućilo lakše snalaženje u fondu, a s druge bi strane podaci o fondu bili javno dostupni što bi fond dodatno otvorilo i prema novim potencijalnim korisnicima.

Što se donatora tiče, široke su ruke bili mnogi pojedinci i institucije iz Hrvatske i inozemstva. Zvona i nari zasad prihvaćaju sve donacije i ne razmišljaju još o odabiru i strukturiranom razvoju fonda (na ovome mjestu nisu mogli izbjeći naše sućutne knjižničarske poglede jer tko bolje od knjižničara zna kako se teško snaći u „samo“ nekoliko tisuća naslova!). Prva se uvođenja reda prihvatila volonterka Tamara Pavunc koja im je računalno obradila jedan dio knjiga, ali najveći dio još je neobrađen.

Osim knjiga, ljudi im donose i arhivske materijale: fotografije, stare prigodne tekstove, letke… Ponosni su da u neku ruku postaju memorija Ližnjana.

Knjižnica se, dakle, kontinuirano širi pa je moguće da je do zaključenja broja nastala još koja zbirka, a knjižnica narasla za nekoliko stotina naslova i pokojeg stalnog korisnika. Članstvo u knjižnici je besplatno, a rok posudbe 15 dana oficijelno, a neoficijelno ki kako more i riva.

 

... i književnog svratišta...

Danas neuobičajeni i pomalo retro termin svratište Natalija i Ognjen odabrali su za svoju „kuću za pisce“ prvenstveno u značenju susretišta, mjesta gdje su ljudi pozvani da rade zajedno na projektima kako bi se međusobno inspirirali.

Iako je danas sve dostupno online, u svojoj osnovi književnost opstaje samo ako su ljudi u fizičkom kontaktu. Pisci bestsellera susreću se s čitateljima svakodnevno, zato i prodaju knjige. U Hrvatskoj se za tu namjenu ne dodjeljuje ni približno dovoljno sredstava, zato se pisci sve više zatvaraju, nedostaje im mobilnosti i interakcije. I zato smo pragmatično odabrali naziv svratište – pisci se mogu tu zatvoriti, ali ako žele mogu i komunicirati, surađivati s drugim piscima i s lokalnom zajednicom – to je plodno tlo za nastanak ideja i tekstova.

Svratište je otvoreno cijele godine; može primiti više gostiju istovremeno jer je na raspolaganju nekoliko odvojenih kuća. Ukupno su u dvije godine ugostili 50 pisaca, prevoditelja, urednika, znanstvenika... Svatko može boraviti od jednog dana do čitavog mjeseca ili duže (i povesti članove svoje obitelji), a u pravilu gosti ostaju desetak dana. Pritom, za one koji su već bili gosti Svratišta, nema prepreke da dođu opet. Gostima je osiguran smještaj, a za hranu se trebaju pobrinuti sami.

U Ližnjan dolaze i afirmirani i neafirmirani pisci. Domaćini svakom gostu organiziraju susret u vidu predstavljanja knjige ili naprosto javnog nastupa, razgovora, druženja...

Unatoč tome što su kod nas uglavnom dosad boravili pisci, želimo naglasiti da nismo otvoreni samo za pisce, već su dobrodošli svi oni koji se bave knjigom na bilo koji način: ilustratori, prevoditelji, znanstvenici, studenti, knjižničari, likovnjaci koji se zanimaju medijem knjige i tekstom i svi ostali koje vuče tekst ili knjiga. Svatko tko poželi, može nam se javiti.

Ne postoji programski odbor: razgovor ili prepiska s Natalijom i Ognjenom sva je procedura vezana uz prijavljivanje. Doista je idealno, osim za pušače: jedino ograničenje koje se mora poštivati (a zbog kojeg su doista neki gosti odustali od dolaska) stroga je nepušačka politika u objektima i vrtu. Izgleda da je na djelu dekonstrukcija umjetnika kao prikaze koja stvara u oblaku dima (!), u korist pastoralne slike pisca koji stvara u suglasju sa svojom okolinom i okolišem – što nam se svidjelo.

 

... ili kako se što bolje umrežiti

Kao što vidimo iz svega opisanog, Natalija i Ognjen potiču interakciju na više razina. U prvome redu, tu je interakcija u samom procesu pisanja i nastajanja knjige što je danas najvećim dijelom zanemareno i obesmišljeno, i to upravo od ljudi koji bi na tome trebali raditi.

Da bi pisac bio pisac mora pratiti svoj tekst i nakon što ga preda nakladniku, razmišljati o uredničkim primjedbama i o tome kako će sve zajedno izgledati. Jednostavno, na drugi način pišeš kada ti je jasna kompletna slika knjige. Sve manje ljudi, nažalost, radi na jednoj knjizi, potisnuta je uloga urednika, zanemaruje se da je rad na knjizi work in progress koji podrazumijeva to da sam se ja kao autor pred nekim razgolitio i to nešto golo vučem i iz tebe, kao recipijenta, čitatelja. Važno je priznati tu nedovršenost, nedorečenost kao legitiman dio procesa stvaranja koji upravo otvara prostor za interakciju, zajedničko komuniciranje, nadograđivanje, mogućnost da utječeš na tekst, prostor za komunikaciju, reakciju čitatelja, poziv na kreaciju, suradništvo. 

Pored toga, važna je i interakcija pisaca međusobno, što bi trebao biti i dio opisanog procesa, ali i interakcija sa zajednicom. Ideja je da ih se predstavi zajednici, da se spoje gosti s domaćinima, da se istraže načini na koje bi zajednica trebala osjetiti tu individuu u svom prostoru. Gost Svratišta, dakle, nema formalnih obaveza. Sanja Lovrenčić je, primjerice, održala predstavljanje u ližnjanskoj osnovnoj školi.

Nadalje, ono što mi kao udruga potičemo je da naši gosti šire vijesti o Ližnjanu. Ližnjan je time dobio puno dobrog publiciteta; naravno, zasluženo. Zauzvrat, lokalna nas je zajednica jako dobro primila, djelomičan je razlog vjerojatno i to što je Natalija rođena Ližnjanka pa kažu to delaju naši, gremo pomoći jeni druge.

Manifestacije koje delaju naši održavaju se na nekoliko mjesta: u vrtu, općinskoj dvorani u Ližnjanu, u prostorima Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika u Puli, a na početku su se susreti održavali i u ližnjanskoj gostionici Poli Čeha. Specijaliziranu dvoranu za razne manifestacije u Svratištu uredili su nedavno.

Prema posjećenosti manifestacija i dojmovima koje posjetitelji iskazuju, može se reći da se Svratište dobro uklopilo u lokalnu zajednicu. Zajednica se, naime, nije samo naviknula na taj, za njih donekle novi književni svijet, već je svoje u početku možda i sumnjičave poglede počela mijenjati u proaktivna i kooperativna nastojanja. Upravo bi tu kooperativnost Natalija i Ognjen željeli proširiti i na slične institucije i udruge, rezidense i kuće za pisce, od kojih su s nekima već u dobrim odnosima, primjerice s pazinskom Hižom od besid.

 

Umrežavanje u pisanju: suradničko autorstvo u teoriji i praksi

Kako je sve kod ovog osebujnog para povezano i umreženo, a ideje proizlaze jedna iz druge, tako je sadržaj ovog poglavlja logički gledano zapravo trebao biti na početku. Naime, četveroručno je pisanje ili pisanje u paru koje Natalija i Ognjen prakticiraju gotovo otkad su se upoznali, ishodište cijele priče. Pisanje i suradnja kroz pisanje njihova je glavna djelatnost.

Zanimalo nas je kako ta suradnja tehnički izgleda, kako dvije osobe dogovore teme o kojima će pisati, kako artikuliraju i zapisuju jednu misao, kako usklađuju misaone procese...

Naše pisanje jest četveroručno, ali mi ne idemo za jednim glasom. Koristimo sve varijante zajedničkog pisanja: kritiziranje, nadopunjavanje, mijenjanje… Ono o čemu želimo pisati, naravno, dogovorimo na početku. Dobar dio vremena, da tako kažemo, hrpimo tekst, onda ga tek organiziramo. Prije smo imali svaki svoj kompjuter, ali otkad smo postali roditelji stignemo koristiti samo jedan pa pišemo na smjene. Mjerna jedinica u tom pisanju nije ni poglavlje ni paragraf. Postoje dijelovi teksta koji sami diktiraju tko će više raditi, predstavljaju jednom veći izazov nego drugom, to dođe spontano, prirodno... Na kraju, više ne znamo tko se čega sjetio, bacimo ideju pa krenemo u realizaciju; sve se ispreplete.

Jedno drugom smo i pisci i kritičari i ghost writeri, urednici… Takav proces pokazuje da nismo samodovoljni. Tekst treba dodatne partnere jer, zapravo, tekst ne postoji ako nema tog odnosa – pisca i čitatelja. Naši tekstovi nastaju između ta dva elementa, naš stvaralački proces ih povezuje. Danas su, nažalost, čitanje i pisanje jako podijeljeni. A da ne govorimo o tome da prevladava stav da se može pisati bez čitanja!

Nas je, naravno, bez obzira što smo također kao i naši domaćini djeca socijalizma (više Nives, nešto manje Tea), zanimalo postoji li tu opasnost od gubljenja autorske i svake druge individualnosti?

Pisanje u dvoje za nas nije kompromis već izazov da budemo što slobodniji. Sva podloga ovakvog autorstva je u suradništvu, čime se opet vraćamo na priču s početka da je važno moći čuti drugi glas, refleksiju o svom pisanju i znati mu napraviti mjesta u procesu stvaranja. U tom smislu naše pisanje je potpuno: svatko piše za sebe, ali puno razgovaramo i slobodni smo jedno drugom intervenirati u pisanje, ali i odintervenirati. Da bi se pisalo zajedno mora doći do dogovora, ali iako je čest stav da pisati zajedno mogu samo osobe koje nemaju jaki osjećaj sebstva, da bi se navodno mogle dovoljno saviti, naše je mišljenje upravo suprotno. Kako su to rekli Carlo Fruttero i Franco Lucentini, najpoznatiji talijanski spisateljski tandem, moraš imati snažan osjećaj samopoštovanja da bi surađivao, da bi otrpio kritiku drugoga i da se ne bi osjetio ugroženim.

Ima puno primjera autorskog suradništva, nisu to samo čudaci, suradništvo je, zapravo, dio identiteta svakog pisca. Važno je da kroz zajedničko izražavanje jedno drugo potičemo. Tako je i u drugim stvarima.

Praksa je ovdje prethodila teoriji, a kad su se teorije dohvatili, dogurali su do kraja: doktorirali su s temom suradničkog autorstva i to, naravno, u paru. Međutim, američka kao niti hrvatska sveučilišta ne priznaju suautorstvo u doktorskim radovima pa je na papiru doktorirala samo Natalija. Ognjenova žrtva, u ovome slučaju, nije samo danak krutosti birokracije, već prije svega potvrda, bez papira, međusobnog povjerenja i predanosti što je vjerojatno najčvršća karika njihova složenog stvaralačkog identiteta.

 

Školovanje pisaca

Njihova želja za pisanjem, daljnjim usavršavanjem u pisanju i dijeljenjem svega toga s drugima ne staje samo na njihovom pisanju. Iz toga se pojavila ideja o studiju pisanja i nakladništva koju su, osmišljenu u suradnji s piscem i profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Marinkom Koščecom, ponudili na realizaciju Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Natalija i Ognjen nevoljko su nam priznali da su se nasukali na izrazito sporu i novim, svježim idejama nenaklonjenu birokraciju koja je u potpunoj suprotnosti s njihovim aktivnim i agilnim pristupom stvarima i kao takva, njima dvojima, sasvim neshvatljiva. Jedna je od njihovih želja da taj program za studente bude besplatan ili barem stoji što manje.

Ovakav program ne bi bio konkurencija postojećim programima, već njihova nadopuna i pomogao bi u jačanju profesije pisca koja bi tako ušla u visokoškolski sustav. Inicijativa u potpunosti korespondira s činjenicom da je pisac odnedavno i zakonski prepoznat kao zvanje. Naravno, ne bi svi polaznici ovakvog studija nužno postali pisci, ali bili bi ljudi koji razumiju književnost i aktivni sudionici književne scene na najrazličitije moguće načine, usvojili bi set vještina (od kojih je pisanje samo jedna, a druga je, primjerice, sposobnost koncentracije) potrebnih za baratanje tekstom s različitih aspekata. U program bi bili uključeni kolegiji koji bi se bavili poezijom, prozom, kritikom, filmom, kratkim filmom, tv-scenarijem itd.

 

Za kraj

I tako je imanje koje je Natalija dobila u nasljedstvo promijenilo svoju svrhu, ali je očuvalo, a čak i ojačalo temeljnu ideju te primopredaje – da se s ljubavlju širi ono što je s ljubavlju i primljeno. To je ujedno glavni pokretač priče o svratištu, njezina sve gušćeg grananja, ostvarivanja i sve snažnije društvene vidljivosti: toliki i takav rad, potpuno volonterski, moguće je ostvariti doista jedino uz silnu ljubav i predanost, ali i uz jasnu viziju i svijest o misiji.

Natalija i Ognjen sa svojim nastojanjima, knjižnicom i svratištem, žele postati platforma za širu umjetničku zajednicu, mjesto za stvaranje projekata kojima, kako kažu, ne moraju nužno oni biti inicijatori. To im, već sada, polazi za rukom. U zajednicu su se inkorporirali, prihvaćeni su i osjećaju potrebu toj zajednici i uzvratiti. U njihovom vrtu, osobito za ljetnih mjeseci, česta su zbivanja, čitanja, razni hepeninzi, a tu je i nova dvorana za zimske manifestacije.

Pored toga, žele pojačati međunarodnu suradnju, a otvoreni su i za sve vrste volontiranja (samo se javite, mailom ili telefonom!). S iskustvom američkog načina života, prema kojem kultura i bez života na državnim jaslama ima važnu društvenu ulogu i utjecajnu vidljivost, i kao djeca socijalizma, koja nisu izgubila osjećaj za zajedničko i vrijedno, spojili su, izgleda, najbolje od obojega i ližnjanskim apartmanima udahnuli život koji doista zaslužuje ulazak u literaturu.

 

Izdvojeno

Biografska bilješka

Rođeni su 1974. u Puli (Natalija) i 1975. u Slavonskom Brodu (Ognjen). Pišu zajedno. Školovali su se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Otis Collegeu of Art and Design u Los Angelesu (MFA iz kreativnog pisanja) te na Sveučilištu Case Western Reserve u Clevelandu, u SAD-u (PhD iz književnosti).

Radili su kao suradnici i/ili urednici u Vijencu, Homo volansu, Studentskom listu, Arkzinu te u Glasu Istre, Večernjem listu, Jutarnjem listu, Zamirzinu, kao i na Radio Maestralu. Objavljivali prozu u Vijencu, Republici, Novoj Istri, Mogućnostima, Tragovima, Plimi i drugdje. Pokrenuli i uređivali Admit Two, internetski časopis za književnu suradnju (www.admit2.net). Prevode s engleskog jezika i na engleski jezik.

Do sada su objavili dva romana na hrvatskom jeziku (Raj, 2001. i Gdje se noga spaja s drugom nogom, 2003.), dva romana na engleskom jeziku (Mr. & Mrs. Hide, 2009. i 69,70, 2010.), te dvije zbirke priča na hrvatskom (Utjeha južnih mora, 2009. i Poljubac žene-vješalice, 2011.). U pripremi im je novi roman, Putanje.

 

Praktična (financijska) razina

Zanimala nas je, naravno, i financijska konstrukcija koja stoji iza ovog osebujnog projekta s jasnom vizijom. Kuća je obiteljsko nasljedstvo, a od financijske potpore izdvajaju sredstva od iDEMO fondacije i Instituta za otvoreno društvo koja su dobili u prvoj godini. Sredstva su utrošili za nabavu polica, projektora, razglasa, opremu, a dostajalo im je i za jedan dio režija. Uključili su se i Ministarstvo kulture RH, Istarska županija, Općina Ližnjan, a od ove godine i Grad Pula.

 

Komentar Tamare Bakran

Moje ime je Tamara Bakran, pišem poeziju i poeziju u prozi, radim kao knjižničarka u Knjižnici Filozofskog fakulteta. Za „Zvona i nare“ sam čula preko jedne poznanice koja je kod njih provela nekoliko dana i priča mi se učinila jako zgodnom pa sam ih potražila na netu i oduševila se njihovom idejom i entuzijazmom koji je potreban da bi ta ideja doista zaživjela. Ljubav prema književnosti i nesebično širenje prostora za književnost, dovođenje književnosti (i knjiga) pred sam prag ližnjanskih kuća, a i mogućnost za sve nas koji pišemo da proživimo jedno autentično iskustvo (što je inspirativno), jako su plemeniti ciljevi. Javila sam se Nataliji i Ognjenu mailom da bih rado došla i povela svoju obitelj. Komunikacija je tekla glatko i srdačno. Jedino što smo trebali jest javiti datume koji nam pašu da ne dođe do nekih preklapanja, gužve i naravno trebala sam priložiti svoju bio-bibliografsku bilješku. Posjet je dogovoren u lipnju 2012, ostali smo 5 dana. Čak nam je i put bio plaćen. Apartman u kojem smo bili smješteni je bio divan, čist, s velikim terasama na kojima smo mogli i jesti i ja pisati. Jedino što smo trebali donijeti su ručnici i hrana, sve ostalo je već bilo tamo. Apartman je čak imao i dječju knjižnicu i mnoštvo igračaka što je bilo idealno za Idu koja je tada imala tri godine. I dvorište je jako lijepo, travnato, prostrano, iz njega puca pogled na zelenilo i zvonik ližnjanske crkve. Ližnjan, iako jako malen, ima neke svoje dražesne točke, ja sam recimo bila oduševljena njihovom kavanom, a svud naokolo račvaju se puteljci za šetnju. Rasterećujuće je mirno i tiho tamo.

Samo druženje s Natalijom i Ognjenom je izrazito ugodno i korisno, razmjenjuju se iskustva, priča se o književnosti. Oni imaju dva sata dnevno za razgovore, ostatak vremena su zaokupljeni svojim poslom i ne očekuju od gostiju niti da silom nešto tamo pišu niti da se orijentiraju na njih. U apartmanu do našega bili su smješteni Sanja Lovrenčić, Ludwig Bauer i Lidija Dujić. I to je fantastični dio priče jer se ljudi mogu družiti ako žele, upoznati nove ljude s kojima dijele slične strasti. Imali smo jedno popodne kratko dvorišno čitanje svojih pjesama što je za mene bilo prvo takvo iskustvo, istovremeno neobično, lijepo i neopterećeno.

Iako Natalija i Ognjen ne uvjetuju boravak u književnom svratištu pisanjem na licu mjesta, ipak očekuju da apartman bude otvoren za eventualne korisnike knjižnice (u svaki apartman od tri smješten je dio njihove ne tako male zbirke) nekoliko sati dnevno i da gošća ima predstavljanje svog rada, a koje oni organiziraju u Klubu hrvatskih književnika u Puli. Za mene je i to je bilo jedno ugodno iskustvo, a i oduševilo me koliko su se Natalija i Ognjen angažirali da taj događaj bude dobro medijski popraćen pa je vijest o mom gostovanju bila objavljena na nekoliko portala, a i izašla je i kao mali prilog u Glasu Istre.

Kada smo se rastajali rekli su nam da smo uvijek dobrodošli i ja ću svakako rado ponoviti ovaj doživljaj.

 

Komentar Marinka Koščeca
(ulomci su preuzeti iz teksta koji je prije dvije godine napisan za Jutarnji list)

***

Pripala mi je povlastica da, u srpnju ove godine, među prvima boravim u svratištu Zvona i nari. Kao pisac, pri obilasku mjesta predstavljen sam prodavačici novina i dvjema poštaricama - glavnim osobama od pisane riječi u Ližnjanu. Na književnoj večeri među mladim stablima nara ipak se prikupila pristojna gomilica, uglavnom osoba treće dobi. Natalija je održala nadahnut govor, uslijedila je debata. Rijetko sam u publici na kulturnim zbivanjima zapazio toliku posvećenost trenutku. Osobitu pozornost osjetio sam u pogledu jedne gospođe; poslije sam doznao da je iz Nikaragve i ne razumije ni riječ našeg jezika.

***

Od vas neće očekivati ništa osim otvorenosti prema okruženju, odnosno da u njega pošaljete eventualnu dobru vibru. Ako netko baš želi kositi travu, može, smijulji se Ognjen, a mi ćemo u svakom slučaju počistiti. Turisti su nešto drugo, ali za piscima nije nam teško ribati klozete.
Ciničan kakav nažalost jest, namjernik će se na to zabrinuti za svoje slušne organe, ali slijedi hladnokrvno pojašnjenje: Mi ovime iznimno profitiramo, premda ne u novcu; čak bi se moglo reći da smo svojevrsni tajkuni. Obogaćuju nas kontakti s ljudima koje ugošćujemo.

Ispod tih prozračnih riječi skrivaju se bar dva krupna postulata. Prvi je da pisca ne čini povlačenje u oazu vlastite intime nego povezivanje i razmjena, dijalog s tuđim glasovima. Drugi je odbijanje usredotočenosti na stvaranje novca, odnosno prepoznavanje najvećeg blagostanja upravo u izbjegavanju grčevite trke za zaradom.

Usto će napomenuti: Zvona i nari nisu nikakva hippie-komuna, niti smo mi mecene. Svjesni smo svoje privilegiranosti i želimo je podijeliti s drugima. A da bi to bilo moguće, moramo osigurati bar minimalna sredstva za pokrivanje materijalnih troškova. Zato osmišljavamo projekte i prijavljujemo se na natječaje svih ustanova koje podupiru kulturne sadržaje. Ono što nedostaje hrvatskom zakonodavstvu, ističu, jest poticaj imućnima da dio svoje zarade preusmjere u neprofitne aktivnosti i tako dođu do poreznih olakšica, a ujedno uzvrate zajednici za ono što su stekli zahvaljujući njoj.

***

Uostalom, rezultati književnog aktivizma već su zamjetni u Ližnjanu: Domaći ljudi prilaze nam sa svojim pričama, kaže Natalija, očito željni pokazati kako i oni u sebi nose književnost, onu usmenu, koja putuje kroz generacije. Ako neki odmahuju rukom, ima i takvih koji pitaju kako bi konkretno mogli pomoći. Htjeli bi aktivno sudjelovati u tom duhovnom strujanju koje se osjeća u zraku. U tome je ujedno jedan od odgovora na pitanje što će nam to piskaranje. Katkad se događa da u nama razbudi osjetila i želju za komunikacijom, da nas podsjeti kako postojimo u konkretnom, živom prostoru, kao izdanak tla pod nogama, kao tek jedna karika bezbrojnih, ulančanih generacija.

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-